fraza ključna riječ
ime i/ili prezime ustanova
polja djelovanja mjesto
stručno zvanje zvanje
 

Leonilda Begonja-Vidović

Zvanje prof. povijesti umjetnosti
Stručno zvanje muzejska savjetnica (u mirovini)
Polje djelovanja etnologija
Uže polje djelovanja ruralna arhitektura, narodna nošnja Dalmacije
Ustanove Etnografski muzej Split
Leonilda (Ilda) Begonja-Vidović rođena je u Splitu gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Filozofski falkultet - etnološku grupu, diplomirala je 1954. u Zagrebu. Od 1954. radila je u Etnografskom muzeju u Splitu. Na početku svoga radnog vijeka vodila je Zbirku nošnji i tekstila Dalmacije. Direktoricom Etnografskog muzeja Split imenovana je 1959. Zvanje muzejske savjetnice stječe 1983.
Kao direktorica upravljala je stručnim i znanstvenim radom i organiziranjem stalnoga novog postava, za koji je priredila dio o narodnim nošnjama i nakitu. Autorica je brojnih izložaba, od kojih su najznačajnije "Bakar i mjed"" 1968., Etnografija i dječji izraz", 1971., "Kuvertur u dalmatinskoj kući", 1977., a suautorica je izložaba: "Obrisi jednog vremena", 1965., "Muzej i dijete", 1965., "Sinjska alka", 1968., "Narodna umjetnost", 1969., "Čipka i vez", 1969. Sudjelovala je na brojnim izložbama izvan Etnografskog muzeja. Vodila je terenske radove, etnološka ispitivanja, otkupe, snimana na lokalitetima otoka Paga, otoka Zlarina (nošnje), Krapnja (nošnja), Čiova, Šolte, Hvara, Brača, Korčule, Lastova, Visa, Biševa - ruralna arhitektura.
Registrirala je oko 150 nepokretnih spomenika i 30 ruralnih cjelina u selima na području Makarskog primorja. Bila je voditeljica ekipe etnologa koja je 1971. boravila u Italiji i proučavala život moliških Hrvata.
Također je bila konzultantica i stručna suradnica pri snimanju dokumentarnih i igranih filmova. Autorica je nekoliko elaborata: Etnografija i turizam (za Kotarsku skupštinu Split) 1966.; Održavanje poklada na otoku Lastovu ,1966.; Etnopark (za grupu arhitekata u sklopu uređenja Velog varoša), Split, 1969., Vinarski muzej Dalmacije (za Dalmacijavino, Split).
Na zahtjev Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu i Alkarskog društva u Sinju, 1978. procijenila je cjelokupni inventar nošnje Sinjske alke. Dobitnica je Povelje Saveza društava muzejskih radnika Jugoslavije za izuzetne uspjehe i stvaralačku aktivnost, te Nagrade Hrvatskog muzejskog društva "Pavao Ritter Vitezović" za životno djelo. U mirovini je od 1985. godine.

Napomena: podatci preuzeti iz anketnog upitnika, materijala predanih za Personalni arhiv MDC-a i iz intervjua snimljenog 19. lipnja 2006.

Fotogalerija

Zvučni zapis

Tekst zvučnog zapisa

Za naš je bilo važno da sakupimo što više materijala jer je sve nestajalo, da ga determiniramo, valoriziramo, da ga opišemo. Muzej je nekada skupljao materijal po kriteriju lijepoga, on je tek osnovan 1910., tako da je bilo je puno materijala koji je zavedeno tamo gdje je kupljeno. Sad je bilo važno ako smo mi ušli u trag; jedan prmjer da vam reknem: postojala je jedna grupa prekrasnih sadaka to su haljeci koje nose djevojke ili žene, sprijeda otvoren, dulji ili kraći, bez rukava. Oni su uglavnom od sukna, bijelog ili modroga ili crnog, dok je ovo bila jedna grupa crvenog, crvene čoje, a čoju je kupovao samo tko je imao pare, ukrašena sa srebrenim vrpcama. Inventirane su bili kao Poljica, a nama nije bilo jasno: jesu li to Poljica kao čitava, ili Imotski, selo koje je u Poljicima. To je tako stajalo, prekrasna zbirka, dok jednoga dana kolegica i ja nismo išle u jedno selo Kućišće koje je na zadnjem rubu prema Poljicima i našli smo tamo jedan i sad smo znali da to pripada Poljicima. To su vam takvi primjeri.

Iz knjižnice MDC-a